utorak, 19. srpnja 2011.

...valjalo bi poći leći...

"...ja bi opet tija s tobon gledat zoru kako sviće..."



...tražim te u svakoj pjesmi koju čujem...
...u svakoj priči koju čitam...u nježnom dodiru koji osjetim...
...u nježnom pogledu koji vidim...
...tražim te u svakom mirisu...
...i u svakoj noći...u danu...u suncu...u kiši...
...tražim te u tišini...
...tražim te u krevetu...među plahtama i jastucima...
...a tako je jednostavno...
...zatvoriti oči...i osjetiti te...opustiti se i dotaknuti te...namirisati te...
...posegnuti dublje... u srce...
...i znati da si uvijek ovdje...





...prelijepi primoštenski zalazak sunca...


...na moru, svaki dan u suton ostajem bez riječi...
...trenuci kad sunce odlazi na počinak toliko su magični i bajkoviti da jednostavno treba zastati i uživati u toplim bojama prizora koji ti nestaje pred očima...


...ako vas ikada put nanese prema jugu, po magistrali...uživati će te u prizoru mora i otoka...malena mjesta i gradovi prolaziti će pokraj vas, a svaki od njih mogao bi satima pričati prekrasne priče, tiho šaputati svoje tajne...ako prođete prekrasni zadar...pa šibenik...izdvojite ipak barem malo vremena, pogotovo ako se nađete u doba dana kada sunce polagano odlazi na svoj počinak...
...nemojte samo produžiti prema rogoznici, splitu...skrenite u primošten...otvorite srce...osjetite  i prepustite se...
...divan bajkoviti gradić pun neke morske čarolije...kao da je izašao iz  bajke...









...three little birds...





...znaš...fališ mi...fali mi tvoj dječački smijeh...tvoje zadirkivanje..i one bedaste rečenice koje nikad nisam razumjela...a ti...ti si guštao...

...fale mi tvoji pozivi vikendom...i ono tvoje "...lastavice pa jesi li krenula više..."...a ja sam uvijek planula..."...pa jel vidiš vrijeme...snijeg, kiša...ma di'ću sad doli...uostalom..lastavice dolaze s ljetom, zar ne..."

...zvao si uvijek u neko čudno vrijeme...vrijeme tvojeg ručka...pokušavajući izbjeći strininu juhu...i nikad ti nije bilo jasno, zašto mora biti juha svake nedjelje...ma zašto mora biti juha svaki drugi dan...
...kao maleni napad strininih žlica uspio si skoro pa uvijek izbjeći trkom po selu...što si stariji bio nikakve domišljatosti nisu pomagale...strina je bila sve lukavija i imunija na tvoje nevine dječije oči, a njezin juhasti teror sve smijeliji...

...vikend...zvonjava telefona...moje brzo podizanje slušalice jer sam znala da si ti...na moje ..."...molim...".. ti kao iz topa "..lastavice, pa što ne dižeš brže...znaš da je vremena malo...a mene juha čeka..."...i smijeh...nevini dječji smijeh...pa tišina...čujem uzdah... "...našao sam ju..." šapnuo si... "...koga..." upitah...iako sam znala šta ćeš reći... "...našao sma svoju vilu..." glas ti je postao tiši... "...jel ima zlata u kosi..." sad sam ja upitala tiše... "...kosa joj je u zlatnim valovima lastavice..."...bio si sretan...osjetila sam da ti srce lupa jako...osjetila sam da će iskočiti...mislim da sam ga i čula na trenutak..i to je bilo posljednji put...

...vikend...bilo je drugačije...težina na srcu...jutro...sivo, kišno, jutro...kao da je vrijeme htijelo unaprijed reći nešto...telefona zvon...muk..pa krik...nema te više...

...danas je nedjelja...telefon ne zvoni...a tako bih ti voljela reći..."...diko...našla sam svog anđela..."...i ti bi razumio...razmio bi sve...

...nikad više neću čuti ono tvoje "...lastavice..."...i tvoj zarazan smijeh...vikendom, kad zazvoni telefon u neko čudno vrijeme...u vrijeme tvojeg ručka...trgnem se...znam da ne možeš biti ti...i suza zaiskri u oku...

...ono što su tvoji prsti pleli po žicama...dostojno je neba...dostojno je anđela...sviraj sada njima diko...

...za tebe..znaš...ma sve znaš...